ONAJ TRENUTAK, OBIČNO U SRED NOĆI

Znaš onaj trenutak, obično u sred noći, kada te tama potpuno prekrije? Kroz širom otvoren prozor vidiš samo jedno svetlo. Komšije, zgrada preko puta. Voliš da misliš da je to mnogo simboličnije. Nadrealnije. Jer trenutak je takav. Izmedju jave i sna.

Onda onaj svemogući mišić koji kao ptić treperi bude vaga, ona starinska vaga kakve su ranije stajale u prodavnicama, sa dva nejednaka tasa i gomilom različitih tegova. Pa na jednu stranu stane maleni teg razuma, mali ali težak, najteži; oko njega se redjaju obaveze, rezerve, oprezi, sumnje… dok god ta strana ne stoji skroz čvrsto na podlozi. Na drugoj strani se nenadano nadje ogromni teg čežnje i potpuno poremeti ravnotežu. On privuče za sobom najveći teg iz čitave gomile, teg želje, od koga onaj mišić počinje da kuca kao metronom. Dalje se sami slažu: osmesi, pogledi, dodiri. Na kraju, poput latice lako, medju svo to teško orudje, kapne dah tvog imena.

Svetlo u zgradi preko puta počinje da treperi i gasi se.

U tvojoj sobi zavlada na trenutak potpuna tmina. Onda predmeti počinju da osvajaju svoje oblike. Drugačije od onih dnevnih. Ne neprijatne, samo manje poznate. Nekako otkrivenije.

U takvom mraku možeš da se držiš čvrsto samo za sebe. Možeš i da bez straha skineš onu kožu koja te obavija kada izlaziš medju svet, na svetlosti dana. Da se ne uplašiš pred iznenadnom jasnoćom kojom vidiš nedge unutra, gde je crveno i toplo.

Uzdahneš duboko i zatvoriš oči. Želiš da se snovi vrate. A ispod kapaka ti se redjaju slike i slutnje. One neizgovorene. Neopisane. Kotrljaju se, postaju sve veće, prave ogromnu grudvu koja ti se zaustavlja u grlu. Poželiš da izgovoriš, ali ne želiš da narušiš taj mrak. Pokušavaš da šapneš, polako, isprobavajući da li će i reči menjati svoj oblik, proveravaš da li ih mrak prihvata. Čuješ im odjek.

Sutra je novi dan. Sutra svet počinje iznova. Sutra se uz teške porodjajne muke batrgavo gura kroz tminu.

Sutra, svuda oko sebe tražiš ono što znaš da si izgubila. Ispod šoljice sa kafom. U zadnjim džepovima farmerki. Na telefonu koji ćuti. Na autobuskoj stanici, svakoga jutra. U uglovima osmeha nekih prolaznika.

Umesto jednog spomenika

Ima na svetu ljudi: dobri, a ne znaš zašto. Svi kukaju, a jedan među njima ćuti, ili se smeška bezazleno, ali ostale teši. Ima i on svoj roman, sa trzavicama, kuburama, malim ličnim dohotkom, ponekim većim snom, ali ga nećete čuti da se ispoveda. Čuva za sebe svoj tihi svet briga i radosti, pa i ako ga čujete jednom u godini da plane, ili ga vidite o prvom maju da je popio čašu više, nekako vam smešan, neuk, pravi amater među profesionalcima i biznismenima života.

Ima takvih ljudi. Ako ti treba lud i jak, pozoveš jednog od njih, i on ti na leđima preseli čitavu kuću. Zna se: on to ume, on nikoga nije odbio, pa je nekako i razumljivo da baš njega pozoveš. I razumljivo je, naravno, da od njega tražiš na zajam alat, kad treba nešto da se popravi. I da ručaš kod njega kad ne znaš gde ćeš. I da ga tapšeš po ramenu i da mu stalno ponavljaš:

– Ti si, stvarno, jedan veliki drugar.

Kad praviš kod kuće neku sedeljku, on je taj koji najbolje zna da spremi meso na žaru, ribu, pasulj sa rebarcima. Opašeš mu kecelju, ćušneš ga u kuhinju među žene i neprekidno ga hvališ kako je kulinarski genije. A on se smeška. Milo mu.

Kad treba da ti se popravi struja, brava, nešto na kolima, nešto u kupatilu – on to zna. Bojlere menja kao od šale. Kad ne dihtuju prozori, za jedno popodne on to uredi.

Sreo sam pre neki dan takvog jednog čoveka, starog prijatelja. Dugo se nismo videli. Ima čitavih pet godina. Šeta sa ćerkicom po suncu, a neobična mi slika: on prosed i proćelav, a dete malecno kao miš, upliće mu se oko nogu, jedva hoda, batrga se, sapliće...

Sedimo uz kafu na hladnom aprilskom suncu u bašti kafanice i razgovaramo o životu. Dete uz njega, mazi se, a on onako ogroman, pa nezgrapan, četvrtast, sa rukama kao lopate, miluje ono malo stvorenje, privija ga uz sebe, podetinjio zajedno s njim, tepa... I ja sam roditelj, i video sam i druge roditelje, ali čini mi se da sam tog prepodneva upoznao najveću ljubav na svetu: nešto ljudsko, malo, sa kikama i prćastim nosem, nešto što ne zna kako mu je ime, nešto bespomoćno belo, a već kao ume i da se duri, i da se krije iza stolica, i da se raduje, a uz njega nešto dobro i veliko, ljudina jedna sa srcem velikim kao bundeva, jedan pravi tata, koji je svima pomogao u životu, koji ima snage za tri kubikaša, a sad ume pažljivo da obriše dugmence nečijeg balavog nosa, da tepa, da recituje stihove o nekim kucama i macama, da imitira ptice i tu-tu i da menja pelene svojoj upiškenoj princezi.

Čitav dan mi nekako ispao lepši. Odlučio sam da ne odem na jedan važan sastanak, da ne pokvarim nešto u sebi samom posle ovog susreta. Odlučio sam da ne posetim neke prijatelje, da budem sam, da mi bude dobro, da mi bude kao da sam se istuširao od tmurne svakodnevice u kojoj svakog dana nekom nešto ne valja.

Ništa veliko nismo nas dvojica jedan drugom ispričali. Popili smo kafu, on je uhvatio kćer za ruku i otišli su dalje, da šetaju po suncu, jedna mala lopta, zakotrljana kraj jednog ogromnog brda koje se zove: moj dobri, veliki tata.

– Zašto vas ovaj drugar zove: Bivši prijatelju? – pita me kelner dok naplaćuje račun.

– Dugo se nismo videli, a nekada smo bili gotovo nerazdvojni, pa on to tako u šali... Inače, dobar čovek.

– I jeste valjan neki i pošten čovek – kaže kelner. – Samo, takvi pošteni uvek prođu najgore. Već pet meseci traži posao. A to dete, što vidite, usvojio ga kao bebu. Našao malu na autobuskoj stanici i odneo kući. Žena nije mogla da mu rodi, pa je usvojio dete. Ima ih koji usvajaju kerove, dragi moj.

– Manite to sa kerovima – kažem. – I kerovi su na neki način ljudi. Kad su majmuni ljudi, mogu valjda i kerovi da budu...

A dan mi odjednom ispao kao da nema sunca. Moja stara dobričina, moj dobri "bivši prijatelj", muči svoju muku sam, pod kestenovima što su tek olistali, i raduje se sam, na svoj način, sa jednim malim ljudskim bićem koje mu se sapliće oko nogu i sve je manje, klikerastije, što dalje odmiču niz ulicu.

A on, koji je svima pomogao, i kome sad niko ne ume da pomogne, on, koji se smeškao dok je sa mnom pio kafu i nijednom nije zakukao, nijednom se nije požalio, nijednom nije zatražio uslugu, što više odlazi u daljinu izgleda mi sve veći, kao da raste, viši od kestenova i od krovova.

Kao da je sam sebi digao spomenik.

Nije ti svaka bila u rečima. Neka ti je bila i u srcu, ali si ćutala o njoj. Ja znam i ti znaš, da se prave ljubavi ne spominju nikada i nikome.

I kad se jednom u dubokoj starosti sretnemo u nekom domu penzionera, pa pred Novu godinu ili neki drugi praznik odigramo zajedno jedan valcer ili tango, i zaljubimo se jedno u drugo 3681. put, neka i to bude samo prva ljubav i nijedna više.

When someone you love dies, and you're not expecting it, you don't lose her all at once; you lose her in pieces over a long time—the way the mail stops coming, and her scent fades from the pillows and even from the clothes in her closet and drawers. Gradually, you accumulate the parts of her that are gone. Just when the day comes—when there's a particular missing part that overwhelms you with the feeling that she's gone, forever—there comes another day, and another specifically missing part.

I look into your eyes
And I see love... and laughter
I look into your eyes
And I see us... and our future
I look into your eyes
And I see trust... and friendship
I look into your eyes
And I see my own,
Shining, sparkling, dancing.
I look into your eyes
And I see...
Where I want to spend
The rest of my days
By your side, near your heart
Arms wrapped tightly
Loving you always
As you look into my eyes

“Everyone says love hurts, 
but that is not true. 
Loneliness hurts. 
Rejection hurts. 
Losing someone hurts. 
Envy hurts. 
Everyone gets these things confused with love 
but in reality, 
love is the only thing in this world that covers up all pain and makes someone feel wonderful again. 
Love is the only thing in this world that does not hurt.”

Ako vam mnogo puta kažem da vas volim,
jeli to više ljubavi, ili je ista, jedna jedina?

Ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste živi,
je li to više života, ili je ovaj, jedan jedini?

Da si znao da ćeš umreti…
Možda bi još nekome rekao nešto važno...
Šta te tišti, šta te boli, šta te muči...
Ne bi se pravio veliki junak kakav si bio...

Da si znao da ćeš umreti...
Možda bi rekao nešto što još ne znamo...
Možda bi urlao na nas što traćimo život
Na ljutnju, ponos, inat,
A ne na najače prvi i poslednje zagrljaje.

Da si znao da ćeš umreti...
Možda bi se pitao da li smrt boli,
Ili samo boli sve one koje ostavljaš
iza sebe na ovom svetu...

Da si znao da ćeš umreti...
Možda bi potpisao pakt o dojavi sa onog sveta...
Da nam se javiš svaki put kada nam nedostaješ...
A onda ne bi ni odlazio...

Da si znao da ćeš umreti...
Sakrio bi se od smrti, jer ne bi dozvolio ove reke suza...
Rekao bi nam da ne plačemo, jer si i tamo dobro...
I da ćemo se videti opet jednog dana u svetlosti Svemira...

Da si znao da ćeš umreti,
unapred bi izbrojao zvezde
I pokazao mi gde da gledam svaki put kad sineš,
Kad mi se nasmešiš...

A da smo znali da ćeš umreti,
ne bismo te dali...
Udahnuo bih sav vazduh ovog sveta
I stavio ti ih u jos milion uzdisaja...
Obećao bi mi da nećeš ovako nemo ćutati!!!
Nikada nisam čuo ovakvu tišinu i muk na moje pitanje:
Zašto si otišao?!“

Ne volim grube i proste ljude,
ne volim drskost i ironiju...
Ne volim lažna prijateljstva i glumu,
tapšanje po ramenu dok je nož u rukavu...
Ne volim materijaliste, ambiciozne karijeriste,
ljude koji sebi daju za pravo da sude o drugima,
dok ispod njihovog praga smeće se taloži....
A volim...
volim iskrenost,
jednostavnu komunikaciju,
ljude koji znaju za ''hvala'' i ''oprosti'',
ma koju diplomu imali ili nemali, šta god bili...
Samo da su - ljudi...

Angy song

The aperture of my heart
is inversely constant to the damage in my life.
Infected ears try to hear.
Through all that pus a song emerges.
To tell me I was wrong.
But even if I were to listen what could I learn.
From their lopsided sagas of snowmen
left to the mercy of the weather.
Just collect those coal eyes from their puddles and hope
they'll fit someone else.
In all their blindness.
Everyone thinks they are the only one.
The last of their kind.
Everyone has to believe they are more alone.
More misunderstood.
Since there is no other way they could be so alone
It has to be everyone else.
Because it can't be them.
We're all perfect until we encounter each other.
We're so alive until someone shows us how dead we've been.
And the angry songs still play on
as if I haven't changed at all.
I never do change.
Only what I see.
And hear does.
So many cameras without a lens.
Taking my picture.
Imaging they know what it might look like could I be captured

Sećam se...govorili su mi:
" U životu, tebe,jedino može da spasi neko ko će sasvim slučajno da se pojavi u tvom životu...
koja će znati da te voli do ludila...
da te obožava...
da te u potpunosti razume i prihvati takvog kakav jesi...
Ali,i koja će znati da te kazni za svaku reč koja je nepromišljena." 
A ja, ja sam se na to smejao...
smejao sam se jer se takva još nije rodila!
Sada se više ne smejem,
jer takva slična se zaista pojavila kao senka u mom životu...
nije puno pričala,pitala...
samo je ušetala i sačekala... 
jedan deo nje...ostavila zauvek ...
i nestala...

If only, I feel now, if only I could be someone able to see all this as if he had no relation with it other than that seeing it, someone able to observe everything as if he were an adult traveler newly arrived today on the surface of life! If only one had not learned, from birth onwards, to give certain accepted meanings to everything, but instead was able to see the meaning inherent in each thing rather than that imposed on it from without. If only one could know the human reality of the woman selling fish and go beyond just labeling her a fishwife and the known fact that she exists and sells fish. If only one could see the policeman as God sees him. If only one could notice everything for the first time, not apocalyptically, as if they were revelations of the Mystery, but directly as the flowerings of Reality.

I hear the hour struck by some bell or clock tower – it must be eight o’clock though I don’t count. The banal fact of the existence of time, the confines that social life imposes on continuous-time – a frontier around the abstract, a limit on the unknown – brings me back to myself. I come to, look around at everything, which is full of life and ordinary humanity now, and I see that, apart from the patches of imperfect blue where it still lingers, the mist has cleared completely from the sky and seeped instead into my soul and into all things, into that part of them that touches my soul. I’ve lost the vision of what I saw. I’m blinded by sight. My feeling belongs now to the banal realm of knowledge. This is no longer Reality: it is simply Life.

… Yes, Life to which I belong and which belongs to me, not Reality which belongs only to God or to itself and contains neither mystery nor truth and given that it is real or pretends to be, exists somewhere in some fixed form, free from the need to be either transient or eternal, an absolute image, the ideal form of a soul made visible.

Slowly (though not as slowly as I imagine) I make my way back to my own door in order to go up to my room again. But I don’t go in. I hesitate, then continue on. Praça da Figueira, replete with goods of various colors, fills with customers and peoples my horizon with vendors of all kinds. I advance slowly, a dead man, and my vision, no longer my own, is nothing now: it is merely that of a human-animal who unwittingly inherited Greek culture, Roman order, Christian morality and all the other illusions that make up the civilization in which I live and feel.
What’s become of the living?

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio...

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.

Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.

I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.

New book soon - ALTER EGO!

I WANT TO SAY

I want to say
I'm sorry for many reasons left unsaid
I want to say
I miss you and the life that we once led
I want to be forgiven and forgive myself as well
I want to hold my head up high and no longer sit and dwell
How do you learn to love yourself after perfecting self-hate?
I want to shout ' I miss you so' yet knowing I'm too late
So much time has already passed but one thing remains
The thought of you brings warmth to me and that will never change
We all make mistakes in life, Lord knows I've made a few
Please know that doesn't change the fact I truly cared for you
The love we shared may have been brief, and now it's just our past
But the impact that you have left on me will forever last
No matter where we go from here, no matter where we've been
What I miss most of all, is not my lover, it's my friend.