Znaš onaj trenutak, obično u sred noći, kada te tama potpuno prekrije? Kroz širom otvoren prozor vidiš samo jedno svetlo. Komšije, zgrada preko puta. Voliš da misliš da je to mnogo simboličnije. Nadrealnije. Jer trenutak je takav. Izmedju jave i sna.
Onda onaj svemogući mišić koji kao ptić treperi bude vaga, ona starinska vaga kakve su ranije stajale u prodavnicama, sa dva nejednaka tasa i gomilom različitih tegova. Pa na jednu stranu stane maleni teg razuma, mali ali težak, najteži; oko njega se redjaju obaveze, rezerve, oprezi, sumnje… dok god ta strana ne stoji skroz čvrsto na podlozi. Na drugoj strani se nenadano nadje ogromni teg čežnje i potpuno poremeti ravnotežu. On privuče za sobom najveći teg iz čitave gomile, teg želje, od koga onaj mišić počinje da kuca kao metronom. Dalje se sami slažu: osmesi, pogledi, dodiri. Na kraju, poput latice lako, medju svo to teško orudje, kapne dah tvog imena.
Svetlo u zgradi preko puta počinje da treperi i gasi se.
U tvojoj sobi zavlada na trenutak potpuna tmina. Onda predmeti počinju da osvajaju svoje oblike. Drugačije od onih dnevnih. Ne neprijatne, samo manje poznate. Nekako otkrivenije.
U takvom mraku možeš da se držiš čvrsto samo za sebe. Možeš i da bez straha skineš onu kožu koja te obavija kada izlaziš medju svet, na svetlosti dana. Da se ne uplašiš pred iznenadnom jasnoćom kojom vidiš nedge unutra, gde je crveno i toplo.
Uzdahneš duboko i zatvoriš oči. Želiš da se snovi vrate. A ispod kapaka ti se redjaju slike i slutnje. One neizgovorene. Neopisane. Kotrljaju se, postaju sve veće, prave ogromnu grudvu koja ti se zaustavlja u grlu. Poželiš da izgovoriš, ali ne želiš da narušiš taj mrak. Pokušavaš da šapneš, polako, isprobavajući da li će i reči menjati svoj oblik, proveravaš da li ih mrak prihvata. Čuješ im odjek.
Sutra je novi dan. Sutra svet počinje iznova. Sutra se uz teške porodjajne muke batrgavo gura kroz tminu.
Sutra, svuda oko sebe tražiš ono što znaš da si izgubila. Ispod šoljice sa kafom. U zadnjim džepovima farmerki. Na telefonu koji ćuti. Na autobuskoj stanici, svakoga jutra. U uglovima osmeha nekih prolaznika.
No comments:
Post a Comment