VARIJACIJE NA MIKU ANTICA

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

 ....
 Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

.....
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


...

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

....

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

MACEDONIA WAS, IS, ALWAYS WILL BE GREECE.MACEDONIA MEANS GREECE..

               Thessalonike of Macedon

                       Θεσσαλονίκη - Thessaloniki 
 Thessalonike (Greek: Θεσσαλονίκη or Thessaloniki) (342 - 295 BC) was a Greek princess, the daughter of Macedonian king Philip II of Macedon, by his Thessalian wife or concubine, Nicesipolis, from Pherae.
(Nicesipolis or Nicasipolis of Pherae (in Greek Νικησίπολις), was a Thessalian woman, native of the city Pherae, wife or concubine of king Philip II of Macedon and mother of Thessalonica of Macedon. There is not much surviving evidence about her background and life but she is likely to have been of noble Thessalian origin and maybe she was a niece of Jason of Pherae.)

History links her to three of the most powerful men in Macedon: daughter of King Philip II, half sister of Alexander the Great and wife of Cassander.  

Thessalonike was born around 342 BC; to commemorate the birth of his daughter, which fell on the same day as the armies of Macedon won a significant battle in Thessaly, King Philip is said to have proclaimed, "Let her be called victory in Thessaly". In the Greek language her name is made up of two words Thessaly and niki, that translates into 'Thessaly victory'. Her mother did not live long after her birth and upon her death Thessalonike appears to have been brought up by her stepmother Olympias. In memory of her close friend, Nicesipolis, the queen took Thessalonike to be raised as her own daughter. Thessalonike was, by far, the youngest child in the care of Olympias. Her interaction with her older brother Alexander would have been minimal, as he was under the tutelage of Aristotle in "The Gardens Of Midas" when she was born, and at the age of six or seven when he left on his Persian expedition. She was only ninteen when Alexander, king of the then most known world, died. 

Thus favored, she spent her childhood in the queen’s quarters, to whose fortunes she attached herself when the latter returned to Macedon in 317 BC, and with whom she took refuge, along with the rest of the royal family, in the fortress of Pydna, on the advance of Cassander in 315 BC. The fall of Pydna and the execution of her stepmother threw her into the power of Cassander, who embraced the opportunity to connect himself with the Argead dynasty by marrying her; and he appears to have studiously treated her with the respect due to her illustrious birth. This may have been as much owing to policy as to affection: but the marriage appears to have been a prosperous one; Thessalonike became queen of Macedon and the mother of three sons, Philip, Antipater, and Alexander; and her husband paid her the honour of conferring her name upon the city of Thessaloniki, which he founded on the site of the ancient Therma, and which soon became, as it continues down to the present day, one of the most wealthy and populous cities of Macedonia. After the death of Cassander, Thessalonike appears to have at first retained much influence over her sons. Her son Philip succeeded his father, but while Antipater was the next in line for the throne, Thessalonike demanded that it be shared between Philip and Alexander. Antipater, becoming jealous of the superior favour which his mother showed to his younger brother Alexander, put his mother to death, in 295 BC.

The Legend of Thessalonike

There exists a popular Greek legend which talks about a mermaid who lived in the Aegean for hundreds of years who was thought to be Thessalonike. The legend states that Alexander, in his quest for the Fountain of Immortality, retrieved with great exertion a flask of immortal water with which he bathed his sister's hair.


When Alexander passed away his grief-stricken sister attempted to end her life by jumping into the sea. Instead of drowning, however, she became a mermaid passing judgment on mariners throughout the centuries and across the seven seas.  

To the sailors who encountered her she would always pose the same question: "Is Alexander the king alive?" (Greek: Ζει ο βασιλιάς Αλέξανδρος;), to which the correct answer would be "He lives and still rules" (Greek: Ζει και βασιλεύει, και τον κόσμο κυριεύει!). Given this answer she would allow the ship and her crew to sail safely away in calm seas. Any other answer would transform her into the raging Gorgon, bent on sending the ship and every sailor on board to the bottom.

Another Greek folklore about Thessaloniki the sister of Alexander the Great: 

After conquering the world, Alexander decided that he would conquer death as well. He asked the wise men how to go about this. They said that the water of life would grant him immortality if he could kill the dragon that guards it.
Alexander accomplished this feat and brought the water back to his home. Tired he took a nap.
While sleeping his sister Thessalonica found the water and thought it was only regular water. She took a sip for herself and watered some plants. Those plants never died but changed and became perennials.
When Alexander woke he discovered what his sister had done and cursed her horribly.
She was to live forever in the sea growing larger with each passing year. Her form a woman from the waist up, but from there down she was to have two tails instead of legs.
Now, her mermaid transformation complete, she roams the Aegean and Black Seas. She has become gigantic and can lift an entire ship with one hand.
When she encounters sailors she asks them if Alexander is still alive.
If they say he is dead she raises great waves and their ship is lost.
If they say he still lives and rules as always she allows them to pass in peace.
In Greece she is called the Gorgona. 

The city was founded around 315 BC by the King Cassander of Macedon, on or near the site of the ancient town of Therma and twenty-six other local villages. He named it after his wife Thessalonike, a half-sister of Alexander the Great (Thessalo-nike means the "victory of Thessalians").  

Thessaloniki is the capital of the Greek region of Macedonia. Thessaloniki is commonly called the 'symprotevousa' (lit. co-capital) of Greece due to both its long history and its strategic geographic and economic importance. More formally it is called as the "Capital of Cultural Affairs". The Thessaloniki urban area curves round the Thermaic Gulf for approximately 17 km. 

Thessaloniki is a busy, vibrant city and it is Greece's second major economic, industrial, commercial and cultural center as well as a major transportation hub in southeastern Europe. Its commercial port is of a great importance for Greece and for its southeast European hinterland. 

The city has two state universities that host a large student population; it is renowned for its large number of monuments of Byzantine architecture as well as for some main Ottoman structures. 

The city is famous for its picturesque restaurants and tavernas as well as for its lively and diverse nightlife, ranging from the traditional rebetadika to designer bars and the prestigious nightclubs located in the area adjacent to Makedonia International Airport. The city is also famed for its bougatsa delicacy that can be found in special stores in just about every corner of the city (!!!). 
Thessaloniki - The Bride of Thermaikos

Prijateljstvo je jedna duša u dva tela.

Nedavno sam citao knjigu u kojoj se život poredi sa putovanjem u vozu.Bila je to veoma zanimljiva knjiga.
Život je kao putovanje, u vozu ljudi ulaze i silaze.
Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi
prijatna iznenadenja,ljudi proživljavaju
srecne trenutke,ali ima i nezgoda,nesreca,tuge.

Kad se rodimo i zakoracimo u voz,srecemo se
sa ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tokom
citavog našeg putovanja.
Na primer naši roditelji…Nažalost,kad-tad oni ce sici
sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi,brižnosti,
nežnosti,bez svoga prijateljstva i društva.

Medutim u voz ce uci druge osobe koje ce nam takode
biti veoma važne.To su naša braca i sestre,
naši prijatelji i ljudi koje srecemo i koje cemo
zavoleti tokom putovanja.Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju
.Oni ne uživaju u predelima kraj kojih prolaze,
ne žele da se zbližavaju sa drugima,pa kraj putovanja docekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu.Ali ima i onih koji su u vozu,u toku vožnje,uvek nadohvat ruke i spremno pomažu onima
kojima je potrebna pomoc.

Mnogi kada sidu sa voza,ostavljaju iza sebe trajnu cežnju.Neki nas uvaljuju i u nevolje,mnogi ulaze
i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Cudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negde u nekom drugom vagonu.Ostavljaju nas same
u delu našeg putovanja.Ponekad pokušavamo da ih pronademo i da se smestimo u njihov kupe.
Medutim na našu žalost,cesto ne možemo da
sednemo kraj njih,mesto pored neko
drugi je vec zauzeo.

I takav je život,Prepun izazova,snova,maštanja,nadanja,prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja.
I nikad se ti trenutci nece vratiti.Zato pokušajmo
da svoje putovanje kroz život ucinimo najlepšim mogucim.Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi,Pokušajmo da u svakom putniku vidimo
ono najbolje u njemu.

Setimo se toga da na svakom ukrštanju
životnih koloseka neki od vagona može da isklizne iz koloseka i da je putnicima u njima potrebna
naša pomoc.I sami možemo doživeti iskliznuce,
Nadamo se da cemo tada naici na putnika
koji ce nas razumeti.

Najveca misterija putovanja je što ne znamo
kada cemo zauvek sici sa voza,takode neznamo
ni kada ce naši saputnici sici.Pa ni oni koji sede do nas.Sigurno cu biti veoma tuzan kada budem morao
zauvek da napustim voz.Verujem da ce veoma boleti rastanak sa prijateljima koje sam sreo za vreme
putovanja i koji su mi postali dragi.



Medutim gajim nadu da postoji glavna stanica
i da cu videti kako svi moji dragi pristižu,sa prtljagom
koji nisu imali kada su ulazili u voz i bicu srecan što se ponovo srecemo.Usrecice me pomisao da sam ja
pomogao da uvecaju svoj prtljag i da sam u njega
stavio prave sadržaje.

Moramo se truditi da imamo srecno putovanje
i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.Pokušajmo da pri silasku sa voza
ostavimo prazno sedište koje kod ostalih putnika,
koji nastavljaju putovanje,budi cežnju i lepa
i prijatna secanja.

Svima želim srecno i prijatno putovanje!!!! :)