Friday, 7 March 2014

What Is Friendship?


      When it comes to finding friends, perhaps the first step is understanding what exactly friendship is. Does it mean you have each other in your Facebook list? Or that you see each other every Tuesday when you play racquetball? Not really. A relationship needs to have some key elements in order to be labeled as friendship.


It's not enough to see a person at, say, book group each week and enjoy their company. In order for a friend to truly be considered a friend, he or she has to also believe you are their friend also.
This can get tricky, because most people have a different idea of what friendship really means. Some people are instantly trusting of new people, and accept them into their heart without question. For these types of folks, they assume someone is their friend until they find out otherwise.

Other people, however, might act "friendly" with someone but not consider them a friend for quite a while. Perhaps these types of people need to get know someone better before they even consider labeling them as a friend. Or perhaps they already have a lot of friends and therefore wouldn't consider someone they occasionally at social events a friend.
It's a not perfect world, but in terms of friendship, someone who is genuinely a friend usually:

·         Has told you that you are a friend or has introduced you as their friend.
·         Has called or emailed you about meeting for coffee, lunch, etc.
·         Has done something nice for you.
·         Is sincerely interested when you talk about your life.
·         Roots for you and wants the best for you.

·         Is willing to hang out with you outside of the place you first met (work, social gathering,exercise class).
It should go without saying that real friends make you feel good, as opposed to bring you down. People who are genuinely your friend put your relationship above being right or trying to feel superior. If someone constantly puts you down, he or she is not a real friend.
However, people have bad days and act imperfect, so there are times when a true friend will be negative or hurt your feelings. The way to determine if they are really a friend (as opposed to something more negative like a fr enemy) is to look at the whole of your relationship. Don't look at moments alone, but consider:

·         How does this person make you feel when you're with them?
·         Do you look forward to seeing them?
·         Can you share your joy freely? Or do you feel you need keep quiet about your own good news when you're around them?

If someone is really your friend, they act in a kind manner. They do nice things for you. (If they ask you to do things for them without ever reciprocating, chances are they aren't really a friend.)
Friends don't keep score, but there is a balance to the relationship. Sometimes one friend might be in the "spotlight," while the other is cheering them on. Friends should trade off in giving each other the "floor" in a conversation and in life, and should understand when the moment is their friends and not theirs.
The other key component to friendship is a real, face-to-face, relationship. This isn't to say that after you have established a friendship, you can't still be friends with them once they move away. However, in order to have a real friendship, you have to spend time with each other.
While online friendship can serve a place in your life, they aren't the same as a real friendship. To that end, the term "friendship" does get applied to many situations today, from loyal customers to people you don't even know and will never meet. But that doesn't mean these people are truly your friends.
If you need to qualify the definition of a friend in your life (my work friend, my Facebook friend), then chances are it isn't a real friendship, but is instead a different type of relationship. 


Thursday, 29 September 2011

KATAR



Verujem da malo od vas je uopsteiI razmisljalo da izabere kao turisticku destinaciju ili pak da dodje da radi u Katar, elem  ja sam odlucio da upravo dodjem u tu egzoticnu zemlju i podelim iskustva sa vama.
Katar je država na Аrapskom poluostrvu u jugozapadnoj Aziji  na zapadnoj obali Perzijskog zaliva i nekoliko susednih ostrva. Graniči na jugu sa Saudijskom Arabijom, a na zapadu morskom granicom s Bahreinom. Po državnom uređenju je apsolutna monarhija – emirat, a službeni naziv je Država Katar.
E sada kada smo zavrsili cas geografije da vidimo kako to izgleda iz drugog ugla. Glavni grad je Doha koja je jos uvek za sada veliko gradiliste, oblakoderi  nicu kao pecurke a I oni koji su nikle jos zvrlje prazne te se pitam zbog cega ih onda jos prave. Putevi su dobri (bar oni glavni) I tokom voznje se mogu videti ostaci pustinje koje cekaju da budu prekopane I na njima posadjene veleletne gradjevine nekog Mola ili kompleksa.Inace obozavaju prstenove te cete na skoro svaki kilometer naici na njega(mada mi nije jasno sta ce im I prsten I semafor na istom mestu no valjda im je tako lakse). Zbog nedovoljnog kapaciteta za turiste a I priblizavanja olimpiskih igara 2022 godine moraju napraviti nekoliko hotela I jos restorana. Alcohol je ovde zabranjen te se moze naci u ponekim klubovima gde je cena poprilicno visoka, tako za casu crnog vina cete platiti I do 20 eura. Zivot gradjana se odvija u Molovima. Sedi se u malim lokalima,kupuje po prodavnicama I kucka telefonima.Ovde cete videti I par koji sedi za istim stolom da se dopisuje umesto da prica (mozda ih je sramota da kazu na glas).

Savet ako vec posecujete ovu zemlju nemojte nikada da se razbolite jer se na hitnoj ceka I do 5 sati da budete pregledani. Usluga doktora nije bas na nekom nivou, razumno kada pogledate red ispred vas od stotinkak radnika mahom sa gradjevine koji cekaju na pregled (bez prsta,krvave glave mahom azijati koji rade za male pare)bude vam jasno.Nabrzaka pregled neki lekovi za bol I nazad na posao. Ljudska prava izgleda da nisu stigla ovde jos.Sto je interesantno kada udjete unutra podeljeno je po boksovima oko 15 kreveta poredjaju pacijente I jedan doctor ide oko tri kruga od pacijenta do pacijenta,posmatra ga ,nesto prica sebi u bradu (verovatno se priseca iz knjige sta bi to moglo biti) I u trecem krugu kaze sestri koje lekove da vam da I vi idete srecni I zadovoljni.
Gradski prevoz ovde skoro da I ne postoji, te se vozite taxijem na kojeg cekate I do sat vremena da dodje po vas.Nemojte se uplasiti ako taxi ide polako I odjednom ljudi pocnu udarati po taksiju pokusavaju uci jer samo zele da ih poveze u tom pravcu.Naravno taxisiti ne prihvataju nikoga dok vas ne dovezu na odrediste.Zato budite spokojni. Txisti su mahom iz indije koji nekada I ne razumeju dobro engleski zato budite sigurni kada mu govorite destinaciju da je razumeo gde treba da vas odveze u protivnom cete se voziti okolo naokolo po gradu I jos se svadjati sa njim oko toga da ne moze da vam naplati toliko posto je on pogresio. Imate I privatan taxi sa kojima se cenkate oko cene pa ako uspete da dobijete voznju po zeljenoj ceni srecan put.

Jedno treba da vam je na pameti. Nikada se ne kacite sa Qatarskim drzavljanima jer cete vi uvek biti krivi. Zato namontirajte osmeh uzivajte u setnji na +45 I u prvi klimatizovani mol na druzenje. Pa dobro dosli u Katar… Nije sve tako strasno….Naviknete se……

Saturday, 23 July 2011

VARIJACIJE NA MIKU ANTICA

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

 ....

 Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

.....

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


...

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

....

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.